Život je paradoks.

Istina, ta jedanina koja je prva i poslednja.

Svi do jednog se orijentišu (da tako kažemo orijentišu) na osnovu istine! Svi imaju viđenje života na osnovu istine. Istina je istina kao jedna i jedina za sva vremena. Preko istine ne može nijedan vid različistosti a ta različitost je laž.
Ja ovdje ne iznosim ništa što do sada nije već viđeno. Ali da li su svi vidjeli to? Naravno da nijesu! Vidjeti istinu znači vidjeti sve ono što nije laž. Laž se svakodnevno susreće u svim oblicima koji za veliki dio važi kao istina?! Razlikovati laž od istine je jednostavno. Ali se ne čini tako…

Istina je ne promljenjiva a samim tim i stalna.

Ako prošlost i budućnost postoje onda se sadašnjost mijenja. Kako to? Pa sadašnjost će sjutra biti drugačija a prošlost će se razlikovati od sadašnjosti sjutra. Ako neko uzme da je ovo tačno za njega istina ne postoji jer nije konstantna odnosno stalna jer se sadašnjost mijenja.

Ali sadašnjost je uvijek sada. Prošlost i budućnost ne postoje (izuzev u gramatičkom smislu), suština je uvijek ista. Ne postoji osoba koja je bila u prošlosti ili budućšnosti a da nije bila izvan sadašnjosti. Budućnost je proizvod sjećanja odnosno prošlosti. A gdje je sjećanje nego u sadašnjosti? Da u sadašnjosti! Nigdje izvan nje. Uvijek je tu. Živimo uz pomoć sjećanja, što znači da prošlost odnosno sjećanje ne treba zaboraviti a samim tim uvijek računati da je to sjećanje sada sa nama. Istorija je učiteljica života što je tačno ali samo u sadašnjosti. Ne možemo da se sjećamo u prošlosti ni u budućnosti, sjećamo se samo sada i to sjećanje sad odlazi u nepovrat odnosno u prošlost tačnije rečeno u sjećanje koje možemo ponovo da uzmemo u sjećanje sad i da stvaramo budućnost.

Sve u svemu istina postoji samo sada. A samim tim zauvijek. Nije vidljiva za sve. Sda bih mogao  da govorim zbog čega nije ali već se samnom ne slažu neki ljudi a samim tim viđenje istine nam se mimoilazi. Istina ostaje ista sa nama ili bez nas.

Život je paradoks!